Slika problema nezaposlenosti mladih u BiH

Nezaposleni mladi kao epidemija koja se širi po BiH, a gdje da nađemo vakcine?

Grupa prijatelja sjedi na kafi. Zezaju se navodeći koliko svako od njih ima poena, tj. mjeseci skupljenih na birou. Mirza pobjeđuje. Prošla je godina od završetka Akademije dramskih umjetnosti, ali posla nema. Ni pripravničkog nema. Čeka. Kada bismo pitali bilo koga od njih koju riječ najviše mrze, garantujem da bi svi u glas rekli – pripravnički.  Ismihana je završila Geološki fakultet, ali ni ona ne može pronaći priliku da počne sa svojim pripravničkim stažom. Prijavljuje se na konkurse, općinske i kantonalne, šalje mailove, šalje svoje dokumente poštom, ali niko se ne udostoji ni odgovoriti joj. Mjeseci prolaze, a ideje o prihvaćanju bilo kakvog posla, potpuno nepovezanog sa strukom, već odavno su zaživjele. Autorica bi voljela da je za potrebe teksta o nezaposlenosti izmislila Mirzu i Ismihanu kako bi ljudskom pričom privukla čitaoca Iuvente da pročita još koji red njenog teksta, ali nije. Nažalost nije. Mirza i Ismihana postoje u svakom gradu BiH i mjere se u hiljadama.

Piše: Senka Imamović

Jedno od glavnih opravdanja vlasti BiH jeste kako je nezaposlenost mladih veliki problem EU, a mi kao državica koja ima more svojih problema moramo biti uzorni i prepisati i taj evropski problem. Međutim, nismo samo prepisali nego smo ga i 3 puta povećali, da bar u nečemu idemo ispred EU, u kojoj procent nezaposlenosti među mladima iznosi 23%. Kada je riječ o zapošljavanju i tržištu rada, stopa nezaposlenosti među mladima u BiH iznosi oko 67%, što je za približno 9% više u odnosu na podatak nezaposlenosti mladih u BiH koji je zabilježen u 2008. g.[1]

Za vrijeme naših djedova, ali i očeva, bilo je jasno – završi školu i počni raditi, malo je prostora bilo ostavljeno između ta dva životna praga. Međutim – društvo i njegove potrebe se mijenjaju, obrazovni sistem se mijenja, mjere zapošljavanja se mijenjaju, potrebe tržišta rada, ekonomija... Ali, iako veoma svjesni svih promjena oko nas, željni promjene i gaženja u budućnost, mi još uvijek stojimo u mjestu. Revizorske izvještaje i brojne analize o stvarnoj potrebi za određenim kadrom, koji se rade iz godine u godinu, uporno ignorišemo, stvarajući mjesta za kadrove sa istih fakulteta, dodatne konkurse na upisima, i omogućavajući upis bez skoro ikakvih kriterija. Rezultat je „poplava“ suficitarnih kadrova, a državnoj ekonomiji koja tone i lošoj politici koja je sve lošija ne pomažu novi ekonomisti i politolozi s biroa. 

MN Horor zvani „pripravnički staž“

Programi zapošljavanja i u FBiH i u RS-u, kako na entitetskom tako i na lokalnom nivou, još uvijek su u dobroj mjeri usmjereni na sufinansiranje ili finansiranje obavljanja pripravničkog staža. Još pogubnija je činjenica da odabrani pripravnici u velikoj mjeri stažiraju u javnim institucijama, gdje su im šanse za ostanak i dugoročno zaposlenje minimalne ili nikakve i gdje ne mogu steći adekvatno radno iskustvo s kojim bi bili konkurentniji na tržištu rada u privrednom sektoru ili se osposobili za samozapošljavanje. Izuzev formalnog stjecanja radnog iskustva, koje ih čini administrativno konkurentnijima prilikom apliciranja za posao u javnom sektoru, drugih većih efekata od obavljanja pripravničkog staža u javnom sektoru gotovo da nema – kaže se u saopćenju Stranke M1 Prava za mlade. 

Dakle, i kada steknete diplomu bilo kojeg stepena potrebno je „ispeći zanat“ pa godinu dana obavljati pripravnički staž da biste uopće i mogli konkurisati na željeni posao. To i ne bi bilo tako loše da studenti sada, željni stvarne prakse i vježbanja onoga za što su se školovali, nadoknade propušteno. Međutim, pripravnički staž je najčešće potpisani komad papira kojim postajete malo konkurentniji na tržištu rada, ispraksirani najčešće u pravljenju kafa i kopiranju dokumenata. Ali, poslodavcu je vaša godina „rada“ bila subvencionirana, vi imate dodatnu crticu u CV-u i svi bi trebali biti sretni. Nema veze što vi opet morate početi iznova i aplicirati na poslove gdje će se od vas vjerovatno tražiti ono što niste imali priliku naučiti tokom te godine. Odvažniji poslodavci će, naravno, koristiti poticaje za obavljanje pripravničkog staža tako što će svake godine mijenjati pripravnike te tako dobiti jeftinu radnu snagu. Najtragičnije je što, i pored svega toga, čak i dobiti priliku za obavljanje pripravničkog rada postaje privilegija.

GLOSA Upotpunimo formalno obrazovanje dobijanjem diploma!

Čak i laički posmatrano jasno je kako pripravnički staž samo produbljuje agoniju jednog diplomiranog mladog čovjeka, te da bi se mogućnost praktičnog usavršavanja zvanja i znanja trebala vratiti u period školovanja, gdje i pripada. Dakle, ugledati se na razvijenije zemlje Evrope, u kojima se cijeli jedan semestar na fakultetima posvećuje obavljanju prakse, ali prethode mu ljetne prakse s kojima se mladi susreću već od srednje škole. Međutim, tu nailazimo na problem zastarjelog sistema obrazovanja i ulazimo u začarani krug, u kojem najviše ispaštaju mladi ljudi koji žele početi sa svojim prvim radnim iskustvom. M1 stranka svojim zagovaranjem za ukidanje pripravničkog staža kao administrativne barijere za zapošljavanje i razvoj poslovne karijere mladih definitivno zagovara za sve mlade ljude koji su se susreli ili se tek trebaju susresti s ovim problemom.

Samim izostankom praktične edukacije tokom školovanja, mladi nepripremljeni odlaze na tržište rada, tržište koje ima sve veće zahtjeve. Nepripremljenost i nestručnost odbija strane investitore koji žele uložiti kapital, a ekonomija BiH upravo i zavisi od stranog kapitala. Investitori i investicije izostaju jer država nije osigurala ambijent za ulaganje u BiH. Taj ambijent trenutno karakteriziraju komplicirane procedure, politička nestabilnost, slab obrazovni sistem, koji proizvodi nepripremljenu i investitorima neprilagođenu radnu snagu te korupciju, a sve zajedno je rezultat loše politike jedne države.

Zapravo, traženje srži problema ide u nedogled, jer se ne treba početi ispravljati s kraja, tj. sa samog završetka obrazovnog ciklusa. Zašto se ne radi više sa srednjoškolcima i ne priča o njihovoj budućnosti, koja u najvećoj mjeri zavisi od odabira njihove profesije? Zašto se ne promovira i sistematski razvija neformalno obrazovanje koje na najbolji način krpi procjepe koji su ostali za vrijeme formalne edukacije i pomaže mladim ljudima razvijajući kod njih pozitivne osobine? Jedan od najvećih problema mladih je to što od cijelog obrazovnog sistema očekuju samo jednu stvar – a to je diploma kao komad papira na kraju, ne kao dokaz znanja. 

Prema studiji iz 2012. koju je uradio UNDP[2] mladi relativno rijetko pohađaju programe neformalnog obrazovanja. Otprilike tri četvrtine ispitanika (75,1% naspram 63,7% u 2008) navode da nisu pohađali kurs ili trening koji nije obuhvaćen programom redovnog obrazovanja, dok otprilike četvrtina (24,9% naspram 33,9% u 2008) navodi da su pohađali određeni oblik neformalnog obrazovanja. Čini se da volonterski rad nije uobičajena praksa u obrazovnim institucijama u BiH. Relativno nizak procenat ispitanika (16,4% naspram 15,2% u 2008) svjedoči o postojanju organiziranog volonterskog rada u obrazovnim institucijama, što ukazuje na to da mladi nisu dovoljno upoznati s prednostima ovakvog načina rada. Međutim, interesovanje mladih za neformalno obrazovanje i cjeloživotno učenje postepeno se povećava. Broj polaznika obuka neformalnog obrazovanja porastao je za 10% u odnosu na 2008, stoji u KULT-ovoj Analizi o stanju i potrebama mladih u Federaciji 2013.

MN Should I stay or should I go?

Prema istoj UNDP-ovoj studiji, čak 62% mladih bi napustilo državu bar privremeno ako bi im se ukazala prilika. Slično je i u KULT-ovoj već pomenutoj analizi – 37% bi zemlju napustilo zauvijek, 40% na duže vrijeme, a 9% je već preduzelo konkretne korake za odlazak iz zemlje. Prema podacima EUROSTAT-a BiH godišnje napusti oko 20.000 osoba, a ne treba posebno napominjati da se u većini slučajeva radi o mladim i obrazovanim ljudima. Mladi navode da žele ići van BiH zbog korupcije, nezaposlenosti, lošeg životnog standarda, te besperspektivnosti. Za to koliki je gubitak koji jedna država pretrpi odlaskom samo jedne obrazovane osobe još uvijek nije pronađena formula, ali šteta je sigurno nepopravljiva, znajući da je BiH siromašna i ekonomski neatraktivna zemlja koja bi mogla kompenzirati te gubitke dolaskom omladine iz drugih država.

Programi mobilnosti su odlična stvar, ali i znanje potkrijepljeno praktičnom edukacijom nije iskoristivo ako država ne pruži okvire za to. Nezaposlenost ne samo da utječe negativno na psihu jednog mladog čovjeka već u isto vrijeme djeluje pogubno i za državu, jer mladi čovjek koji ne radi – ni ne troši (najčešće), niti puni budžet. Nezaposleni ljudi ne plaćaju poreze i na teretu su državi, a upravo ona ne radi ništa da im pomogne.

ANTERFILE/ ŠTA KAŽU REVIZIJE?

Krajem 2012. godine Ured za reviziju institucija u FBiH objavio je Izvještaj o provedenoj reviziji učinka “Upravljanje programom zapošljavanja mladih u FBiH” (uzorak: 2010. g.), za čije je kreiranje i finansiranje zadužen Federalni zavod za zapošljavanje (FZZZ). Osnovni nalazi revizije pokazali su brojne probleme, počevši od toga da nisu korištene relevantne informacije i parametri prilikom planiranja programa (podaci o tržištu rada, analize prethodnog iskustva, saradnja s ključnim partnerima), da su cilj i kriteriji Programa nejasni i neprecizni, da raspodjela sredstava po kantonima nije vršena u skladu sa stanjem na tržištu rada, do toga da je evidentan nedostatak praćenja poslodavaca koji su učestvovali u programu zapošljavanja, a koji su imali mogućnost da dobiju sredstva iz više izvora i u više navrata. Izvještaj revizije učinka “Funkcioniranje projekata zapošljavanja pripravnika visoke stručne spreme u RS-u”, koju je provela Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a, pokazao je da su tri četvrtine sufinansiranih pripravnika staž obavljale u javnom sektoru, a samo jedna trećina u privredi. U privrednim djelatnostima koje su projektom a i strateškim dokumentima definirane kao prioritetne, pripravnički staž je obavljalo samo 10 posto lica, odnosno svaki jedanaesti pripravnik. 

Iako su statistike na strani onih koji se protive pripravničkom stažu, ta obaveza još uvijek postoji kao da je jedina moguća politika zapošljavanja. Uporno se zanemaruju programi samozapošljavanja te činjenica da su mladi zainteresirani i za samostalno preduzetništvo. Svaka druga mlada osoba voljela bi pokrenuti vlastiti biznis, ali im treba podrška u tome, ne samo finansijska, nego i savjetodavna i edukacijska.[3] Vlastima također ne padaju na pamet ideje o smanjenju poreza za početnike – firme koje postoje manje od godinu dana, poticaji za kreativne ideje i pokretanje biznisa postoje, ali su njihovi iznosi u odnosu na one potrebne za pripravnički staž minimalni, zanemarujući rezultate koje imaju.

MN Vrijeme je za promjenu, a izbori su blizu –  iskoristimo to!

Ne očekujem da prethodno ispisani tekst izazove iznenađenje kod čitaoca i uvjeri ga da nezaposlenost mladih jeste na samom vrhu već preduge liste problema BiH. Čitalac ovog časopisa bi toga već trebao biti svjestan. Ali od tog istog čitaoca očekujem da ne ostane na tome da je svjestan problema, nego da se pita šta on može uraditi. Izbori koji nas uskoro čekaju jedna su od najučinkovitijih metoda kojom društvo zajednički može mijenjati nešto. Je li normalno da nas iznenađuje ako je neki kolega koji je završio fakultet, nebitno koji, u roku i s dobrim ocjenama brzo nakon diplomiranja / magistriranja i zaposlen? Je li normalno da vjerujete kako je nepotrebno aplicirati na konkurs za posao (iako ispunjavate sve uvjete) jer mislite da je već „naštelen“? Kompetencije moraju postati jedini kriterij prilikom zapošljavanja. Mito, korupcija, nepotizam, etnička i politička podobnost, diskriminacija po različitim osnovama te veliko prisustvo „rada na crno” najveći su problemi mladih na postojećem tržištu rada u FBiH, i moraju se početi ozbiljno tretirati. Pitanja idu u nedogled, na vama je da se informišete na vrijeme i pronađete one ljude za koje mislite da će pomoći pri rješavanju vaših problema, ljude o kojima za četiri godine nećete iznositi podatke kao u tekstu iznad, kojima dokazujete da ste bili zaboravljeni. Ima li takvih?

Glosa 1: Jedan od općih ciljeva Strategije zapošljavanja u Bosni i Hercegovini 2010–2014, a koji se bavi pitanjem „nezaposlenost mladih smanjena na 30% do 2014. godine”, neće biti ostvaren, ako znamo da je u 2013. nezaposlenost iznosila oko 60% i da je od 2008. u značajnom porastu (Agencija za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine).

Glosa 2: Samo 17,8% nezaposlene populacije nezaposleno je manje od 12 mjeseci; 11,8% nezaposleno je preko dvije godine, a svi ostali nezaposleni su preko pet godina.

Glosa 3: Samo 5% ispitanih smatra da prilikom zapošljavanja u javnom sektoru ne postoji praksa podmićivanja.

OSTAVI JEDAN PASUS PRAZAN NA KRAJU ILI POLA STRANICE, TAMO ĆEMO STAVITI DIO PROGRAMA M1