Piše: Angela VELKOVA

Davanjem ljubavi i pažnje, uz trud, ulaganje, i entuzijazam, mogu se ostvariti najplemenitija dostignuća. Na taj način i čovek ostvaruje sebe u datom društvu. Gradi odgovoran odnos prema sebi, prema radu i prema drugima, a svoj ​​život i živote drugih ljudi čini boljima i lepšima. Menjajući stvari na bolje, ne tražeći ništa zauzvrat, čovek zapravo dobija puno: zahvalnost i blagoslov, iskustvo i samopouzdanje, prepoznavanje i povjerenje da je još uvijek duboko u svojoj duši, uprkos svemu, ostao čovjek i da je koristan član društva. Osjećaj da je napravio nešto posebno, daje mu snagu i entuzijazam da nastavi ovim putem koji je ispravan, prema stvarnom ciljevima koji su ljudski i veliki.

Zbog svih tih razloga dobrovoljni rad u zajednici, i volonterstvo, zaslužuju duboko poštovanje i podršku za humanije i demokratsko društvo. Moje me je iskustvo naučilo i ohrabrilo da budem ona koja će volontiranje iskreno podržavati i realizovati. Isprva, kao članica ekipe Crvenog križa u osnovnoj školi u radnom Štipu savladali smo osnovne vještine davanja prve pomoći i za to smo bili nagrađeni. Radost koju naš tim osjetio nakon toga teško da se može izmjeriti riječima. Ponos i odvažnost koju smo pokazali jer smo mogli nekome da pomognemo dajući sve od sebe motivisao nas je da ponovimo taj uspjeh, ovoga puta na državnom nivou. A život donosi mnoge situacije u kojima ovakva dostignuća imaju i svoju praktičnu svrhu. Pomagati povrijeđenim osobama čini vas da se osjetite zaista humano i društveno korisno. U tom periodu, učestovala sam i u brojnim akcijama čišćenja školskih dvorišta, gradskih parkove i sportskih terena, što sam radila vjerujući u neku misiju mladih ljudi da budu društveno korisni. No, uvijek postoji neko "ali" ....

Egoizam i licemjerje

Ponekad se čini se da uprkosim mnogim postignućima zapravo nedostaje javna svijest o tome šta znači biti društveno koristan. I često se tako, korisne stvar i rezultati volontiranja degradiraju i obesmisle. Umjesto da se na odgovarajući način ta svijest promiče i vrijednuje, građani se ponašaju tako da ove se stvari poriču ili degradiraju. A građani imaju dvostruke standarde – jedne za sebe, svoju ličnu higijenu ili svoje potrebe, ali potpruno drugačije za druge osobe i njihove potrebe i patnje, da to ponekad ide i to teškog licemerja. Primjer za ovo su i svjetlucavi školski vrtovi i zelene površine, neposredno nakon akcija čišćenja, koji se vrlo brzo vraćaju u svoju „normalu“, gušeći se u smeću, đubretu i prašini.

Sa svježe obojenih zidova još se uvijek osjeća miris boje, a već su na njima osvanuli natipisi nepristojnog sadržaja. Vrlo frustrirajuće za stotine učenika koji žele još ovako mladi da se pridruže raznim ekološkim klubovima i aktiviraju i različitim oblastima volontiranja. Makedonska vlada je nedavno pokrenula kampanju "Dan drveća" sa sloganom "Posadi drvo, posadi život" sa ciljem da motivira građane da na ovaj način misle na svoju ljepšu i zeleniju budućnost. Dva puta godišnje, srijedom, uposlenima je to slobodan dan, ali je „radni“ dan za volontere i sve one koji se žele vratiti u prirodu na najljepši način. Žalosno je to što većina nas radije to vrijeme potroši na piće u kafiću, neki obilan meni ručak ili piknik, vrlo često i roštilj u prirodi iza kojeg nerijetko ostaju otpad i nered. Porazne su stvari i ilegalna sječa drva u susjednoj šumi, podmetanje požara na padinama brdima, i sve slično što se događa daleko od očiju vlasti i nadležnih institucija. Nešto ozbiljno nedostaje u svijesti makedonskih građana, nešto što bi izliječilo ovu kratkovidost i egoizam, bolesti za koju će lijek, čvrsto vjerujem, uskoro biti pronađen.

Bez sumnje, volontiranje mora imati institucionalni status i neku vrstu agende. Pri tome, nije dovoljna jedna zakonska odredba koja određuje uslove pod kojima se može volontirati u određenom društvu ili organizaciji. Pogotovo ne ako se iza toga krije pokušaj eksploatacije i ilegalnog ljudskog rada. Volontiranje podrazumijeva podizanje svijesti i ulaganja za dobrobit svih, uključujući i volontera ali i zajednicu. Takva svijest, i takve navike, usađuju se u ljude od najranijeg doba. Visoko razvijeni obrazovni sistemi Evropske Unije i Sjedinjenih Američkih Država prednjače u primjeni volontiranja i širenja volonterskog duha među svojim najmlađim generacijama. Štoviše, ti su sistemi vrlo otvoreni za uključivanje volonterstva kao sastavnog dijela nastavnih planova i programa u osnovnim, srednjim školama i univerzitetima.

Kada sam započinjala zimski semestar na Univerzitetu Slippery Rock, u Pensilvaniji, dobila sam obrazac u koji sam morala da unesem evidenciju o 25 sat dobrovoljnog rada u zajednici do Božića. Neispunjavanje ovog zadatka podrazumijeva i nemogućnost ocjenjivanja iz redovnih nastavnih predmeta bez obzira na uspjehe koji su prikazani tokom ispita. I dok bi neki sa drugih prostora ovakve van-nastavne aktivnosti okarakterisali kao nepotrebne i kao opterećujuće, u SAD-u je to sastavni dio studentskog života i studentskih navike.

Rad sa starima i nemoćnima

Moja volonterska iskustva u SAD obuvatala su volontiranje u staračkom domu u Grove City-ju, gdje sam posjećivala i nadzirala nemoćnu staricu Audrey, kao i odlaske na univerzitetski hipodreom Storm Harbour gdje sam se družila sa djecom sa posebnim potrebama čija je terapija podrazumijevala jahanje konja. Upravo ovdje, volontiranju se pristupa organizirano kroz institucionalne oblike. Svaki volonter prolazi obuku o tome kako izvoditi dobrovoljne aktivnosti na pravilan i odgovarajući način, kako da se brine o svojoj sigurnosti i sigurnosti onih kojima pruža pomoć, na koji način da se obrati odgovarajućim osobama za dodatne informacije i smjernice, da se upozna sa pravilima organizacije i ponašanja. Kada je angažman u pitanju, broje se i cijene ne samo provedeni sati već i minute, a da se pri tome ne dodaju ili ne oduzimaju od radnog vremena. To je za nas nezamislivo, da potpis odgovorne osobe i pečat ustanove stoje na potvrdama za jedan sat prekovremenog rada, ili čak cijelog dana, ili što je kod nas običaj izdavanje fiktivnih potvrda za volontiranje na tri mjeseca.    

Povratak u starački dom, gdje je starica iako slabog sluha savršeno dobro čitala sa mojih usana. Nestrpljivo je čekala vreme našeg susreta. U svakom slučaju, moje volontiranje se pretvorilo u potrebu da vidi sjaj u staričinim očima, blagi osmjeh na izboranim usnama, i radost koju ona osdjeti pri dodiru meke bijele ruke. Dodati starici čašu vode, iako to ne iziskuje veliki napor, predstavljao je za mene neizmeran znak ljubavi i naklonosti za, do juče, nepoznatu ženu. Jednostavno, kao da smo zauvijek bili zajedno, iz vječnosti u vječnost, kao da smo najbliži i najrođeniji.

Volontiranje i pomoć tokom terapije osoba s invaliditetom također su mi pomogle da duboko u sebe potisnem tugu i žal zbog nesreće tih ljudi, i hrabro se pridružitm ovim gotovo bespomoćnim osobama. Opet sam osjetila ogromno lično zadovoljstvo. Jedno dijete sa posebnim potrebama mi zahvalilo toplim pokretom ruke i namigivanjem sa oba oka istovremeno. Uskoro su moje posjete domu za stare tokom vikenda i hipodromu tokom nedjelje prestale da se svode na brojanje sati i prikupljanje potpisa od nadležnih. Odavno sam bila ispunila kvotu minimalnog vremena provedenog volontirajući, a želja za iskrenim zagrljajem i dječjim osmjesima nije prestala. Još uvijek sam pod utiskom tog organizivanog društva koja je uspjelo kroz svoj sistem vrijednosti da stvoru armiju predanih volontera, koji su spremni nesebično se upustiti u nove izazove koje nosi dobrovoljni rad. Otuda je i prirodno da se pitam šta je to pogrešno u našoj zemlji, ili preciznije, među našim mladim građanima, da na moju veliku žalost i sedmicu dana nakon mog povratka uviđam kako je našem mentalitetu bliže nešto naplatiti i prije nego što se nešto uradi (da ne spominjem neplaćeni rad) .

Lični doprinos i hrabrost

Kratko podsećanje na moja volonterska iskustva nije imalo za cilj da ističen neki svoj lični doprinos. Umjesto toga, htjela sam kroz svoja iskustva naglasiti i izraziti divljenje spram bezbroj volonterskih aktivnosti koje predstavljaju bespoštednu ličnu posvećenost i ponekad žrtvu: poput ljekara bez granica, aktivista iz Greenpeacea, čuvara mira i mirovnih aktivista, volontera Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca... Idaja i napori da se pomogne najugroženijima podrazumijeva ne samo ulaganje napora, već znači i žrtvu jer mnogi od navedenih dovode svoje živote u rizik u namjeri da pomognu, što zaslužuje najdublje poštovanje.

Nevezano za rad sa socijalno ugroženim grupama i marginaliziranim zajednicama, aktivnosti mnogih nevladinih udruga i organizacija civilnog društva također se temelje na dobrovoljnom radu, ali rijetki su oni koji se istinski i ozbiljno posvjećuju tome. Kao da se vrte u krug, svi ti isti ljudi, isti interesi. No, svjetlu tačka predstavlja mali broj onih mladih ljudi čiji se entuzijazam za pozitivnim promjenama i ličnom doprinosu počeo se širi i na mlađe naraštaje. I dok se čini da zbog određenih ograničenja u razmišljenju ne možemo sagledati sve prednosti volonterskog rada za zajednicu, čini se ipak da su za sada dovoljni i lični uspjesi u volontiranju za dalje akademsko usavršavanje ili karijeru. Brojni su primjeri makedonskih volontera koji su dobili pripravnički angažman u inostranstvu, stipendiju na svjetski poznatom sveučilištu ili radno mjesto u poznatim lokalnim ili međunarodnim organizacijama. Neizbježno su ova nastojanja da se ide u korak sa drugima ili da se prevaziđu dosadašnja dostignuća postala neka vrsta poticaja kako bi se svi „razbudili“, atkivirali i pridružili već postojećim aktivnostima. Jer, ono što zajednica čini za nas je rezultat onoga što mi sami činimo za zajednicu. Kroz volotniranje se odužujemo zajednici i ulažemo u svoju svoju budućnost.