Stambena politika zvana „zaraditi penziju kao podstanar“

Mladi u Bosni i Hercegovini teško se odlučuju na osnivanje porodice iz dva osnovna razloga: nezaposlenost i neriješeno stambeno pitanje. Čak i oni koji imaju posao, zbog niskih prosječnih primanja i nepovoljnih uvjeta kreditiranja uglavnom ostaju živjeti u kućama roditelja, ili za iznajmljivanje stanova daju veliki dio primanja. Postojeća politika stambenog zbrinjavanja mladih u BiH usmjerena je na olakšavanje okolnosti stambenog zbrinjavanja onih koji su već u mogućnosti samostalno ući u taj proces. Takva politika je skupa i neučinkovita, usmjerena na vrlo mali broj korisnika, koji bi i bez intervencije nadležne vlasti mogli osigurati krov nad glavom.

Piše: Irma Husić

Prema Evropskoj socijalnoj povelji, Bosna i Hercegovina je dužna osigurati efikasno uživanje prava na socijalnu pomoć te osigurati izvore sredstava za život osobama koje nisu u mogućnosti ostvariti izvore sredstava svojim trudom niti na bilo koji drugi način. Također, Ustav BiH garantira pravo na socijalnu pomoć. Definicija socijalne pomoći obuhvata i stambeno zbrinjavanje mladih ljudi prilikom osnivanja vlastite porodice.

Procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini danas živi oko 777.000 mladih ljudi u dobi od 15 do 30 godina, što čini 22% populacije Bosne i Hercegovine. Postotak onih koji su se uspjeli stambeno osamostaliti, tj. onih koji ne žive s roditeljima, u njihovoj kući ili stanu, jedan je od indikatora kvaliteta života mladih osoba. Prema podacima istraživanja koje je sprovela Komisija za koordinaciju pitanja mladih BiH, a posmatrajući indikator koji mjeri udio mladih koji su se osamostalili unutar dvije dobne grupe, od 18 do 24 godine, te od 25 do 29 godina, navedeno je da se u dobnoj grupi od 25 do 29 godina dvostruko veći procent mladih uspio stambeno osamostaliti, tačnije njih 27%. Međutim, ovaj procent je za 10 do 25% manji od Hrvatske i Slovenije, a za oko 35% manji od prosjeka u ostalim zemljama Evropske unije.

Nepostojanje povoljnih stambenih kredita, ekonomska nestabilnost i neizvjesnost gotovo su nepremostive prepreke za većinu mladih u BiH. Činjenica je da u kantonima u Federaciji BiH, kao i u Republici Srpskoj, postoje prazni stanovi koji su namijenjeni prodaji pod povoljnijim uvjetima i da zbog loše finansijske situacije mladi bračni parovi, ali i svi ostali koji ispunjavaju uvjete za kupovinu stana pod povoljnijim uvjetima, ne mogu to sebi priuštiti, te da, premda neki imaju i posao, ipak nisu u mogućnosti izdvojiti novac ili uzeti stambeni kredit. U nedostatku mogućnosti stambenog osamostaljenja i pristojnih uvjeta za formiranje i širenje porodice, mnogi se i ne odlučuju na taj korak. Mladi nerijetko odlaze iz države, natalitet pada, a postavljaju se nova i teško rješiva socijalna pitanja.

Regulative u Kantonu Sarajevo

Skupština Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine usvojila je Odluku o uvjetima i načinu rješavanja stambenog pitanja mladih putem zakupa uz obavezu kupoprodaje stana. Usvojenom Odlukom o uvjetima i načinu rješavanja stambenog pitanja mladih putem zakupa uz obavezu kupoprodaje stana predviđeno je da se raspišu dva javna poziva. Na prvi javni poziv prijavili bi se investitori koji na području Kantona Sarajevo imaju izgrađene stambene jedinice kolektivnog stanovanja, a na drugi mladi ljudi koji će biti obuhvaćeni ovim programom. Predviđeno je da zakup stambenih jedinica traje 10 godina, nakon čega je obavezna kupoprodaja, gdje bi Kanton Sarajevo investitorima isplatio 10 posto ukupne cijene stana, odnosno maksimalno 10.000 KM. Nacrtom budžeta KS-a za 2014. godinu za sprovedbu ove odluke predviđeno izdvajanje iznosi 200.000 KM, što znači da će u 2014. godini 200 mladih na području Kantona Sarajevo biti u prilici putem ovog programa riješiti stambeno pitanje. Prema riječima ministra Čedomira Lukića u intervjuu za portal Novo vrijeme, osnovna pogodnost jeste da svi mladi u ovaj projekt ulaze bez ulaganja vlastitih sredstava. Prvi novac koji će oni dati jeste kirija za prvi mjesec stanovanja. Također, mladi će imati priliku iznajmiti stan za mjesečnu najamninu umanjenu za 20 posto u odnosu na tržišne uvjete. I na kraju, plaćajući mjesečni iznos za konačan otkup stana, mladi će nakon deset godina imati najmanje trećinu novca prikupljenog za otkup stana.

Međutim, postoji nekoliko stvari koje su posve nepovoljne po zainteresirane građane. Prva od njih jeste da prema usvojenoj Odluci investitor, odnosno vlasnik zajedno s Ministarstvom stambene politike KS-a, može mijenjati visinu kirije u zavisnosti od tržišnih uvjeta. U tom procesu investitor direktno učestvuje, i ukoliko on nije saglasan, ne može se sniziti kirija čak i ako tržišni uvjeti to omogućavaju. Ukoliko investitor bude insistirao na povećanju kirije, građanima ostaje nada da će njihove interese štititi Ministarstvo stambene politike KS-a, dok oni u tom procesu ne mogu direktno učestvovati.

 Krediti u RS-u

Ministarstvo finansija i trezora BiH iniciralo je potpisivanje sporazuma s Razvojnom bankom Vijeća Evrope za finansiranje socijalnog programa stambenog zbrinjavanja mladih i visokoobrazovanih ljudi s niskim primanjima s područja RS-a.

Od ukupnog iznosa, Investiciono-razvojna banka RS-a pokrit će 10% troškova, dok će ostatak biti finansiran kreditom Razvojne banke Vijeća Evrope. Prema saopćenju iz Vijeća ministara, koje je ovu inicijativu prihvatilo 6. marta tekuće godine, finansijski uvjeti za odobravanje kredita bit će predmet pregovaranja, a indikatori kredita Razvojne banke su rok otplate od 20 godina, s grejs periodom od pet godina i beneficiranom kamatnom stopom.

Atmosfera među mladima po pitanju stambenog osamostaljenja je generalno loša. U nedostatku poslovnih mogućnosti i finansijske stabilnosti ne usuđuju se ulaziti u nesigurnost kreditnog zaduženja, a trenutne politike pomoći pri stambenom zbrinjavanju im ne pomažu mnogo, ukoliko već nisu finansijski i kreditno sposobni. Jedan od prijedloga mladih je promjena politike stambenog zbrinjavanja mladih, koja bi bila usmjerena na osiguravanje i podršku povoljnih najmova stambenih prostora, a ne na omogućavanje vlasništva nad stambenim prostorom, čime će se obuhvatiti mnogo veći broj korisnika. U takvom vidu podrške stambenom zbrinjavanju posebna pažnja treba se usmjeriti mladim bračnim parovima, s ciljem poticaja zasnivanja porodica.

 ______________________________________________

Preko 90 % mladih živi sa roditeljima

Prema istraživanju koje je Institut za razvoj mladih KULT sproveo u 2012. g., procent onih koji žive odvojeno od roditelja, i to uglavnom kao podstanari, kreće se od 4,4% do 9,6%. Iako je stopa nezaposlenosti mladih u BiH izuzetno visoka, a, prema većini istraživanja i procjena domaćih i međunarodnih stručnjaka i organizacija, ispod praga siromaštva je više od 18% bh. porodica, socijalna izdvajanja za mlade su minimalna.

___________________________________

Izdvojeno iz publikacije:

STANogradnja za mlade, PODRŠKOM DO KROVA

Autori: Aleksandar Draganić, Mišel Pavlica i Stevo Pucar

Zbog nemogućnosti da riješe stambeni problem, dobar dio mladih ljudi prisiljen je da živi kod roditelja ili da se u potrazi za samostalnošću odrekne značajnog dijela svojih primanja radi plaćanja zakupa stana. Čak i oni mladi ljudi koji su u mogućnosti, umjesto da stvaraju ušteđevinu koja je presudna za nastavak obrazovanja i za rješavanje stambenog pitanja i drugih životnih problema, prisiljeni su da se dugi niz godina odriču svojih primanja u korist zakupodavaca. Ovakva situacija značajno usporava i ograničava mlade u svim aspektima njihovog života, jer stambeno pitanje, pored zaposlenja, predstavlja važan preduslov za osamostaljivanje i formiranje porodice.

Činjenice i brojke

Skoro polovina ljudi između 15 i 24 godine nije zaposlena, što znači da je nezaposlenost mladih gotovo dvostruko veća od nezaposlenosti ukupnog stanovništva. Sa aspekta banaka, mladi predstavljaju najrizičniju grupu klijenata, s obzirom na to da najčešće nemaju kreditnu istoriju, da rade u firmama sa niskim i nesigurnim primanjima i da nisu u mogućnosti da kao obezbjeđenje ponude hipoteku ili kvalitetne žirante. Zato kod većine zajmodavaca mladi ne uživaju posebne pogodnosti.

U praksi razvijenih zemalja, ljudi iz nižih dohodovnih grupa stambeno se obično zbrinjavaju preko socijalnih stanova u vlasništvu lokalnih vlasti ili putem stambenih vaučera koji im omogućuju da na tržištu iznajme stan koji im najbolje odgovara. Suprotno ovim iskustvima, u BiH je u protekloj deceniji izvršena privatizacija kompletnog stambenog fonda, pa gotovo da i nema stanova koji su u javnom vlasništvu. Postojeći, oskudni i nedovoljni napori domaćih vlasti koncentrisani su na podršku putem povoljnih stambenih kredita, što ni iz daleka ne rješava problem. Štaviše, u određenom domenu, zbog rasta cijena nekretnina, problem se još više naglašava i pogoršava.

Kada se poredi broj mjeseci rada potreban da se kupi kvadratni metar stana u evropskim metropolama, najpovoljnija situacija je u 2007. godini bila u Briselu, a najnepovoljnija u Beogradu, gdje je bilo potrebno raditi gotovo 4 mjeseca za kvadrat stana. Situacija u Sarajevu, Zagrebu i Banjaluci je tek nešto bolja nego u Beogradu. Uz pretpostavku da prosječna neto plata mladih ljudi ne odstupa značajnije od prosječne neto plate ostalog zaposlenog stanovništva, jasno je da mlad čovjek u BiH treba da radi gotovo tri mjeseca da bi kupio kvadrat stana.

Ključna pitanja

U čitavom nizu problema vezanih za stambenu problematiku mladih, kao dva ključna pitanja se izdvajaju:

•          Kako riješiti stambeni problem mladih ljudi sa nižim primanjima?

•          Kako riješiti stambeni problem u sredinama gdje uopšte nema stambene izgradnje?

Odgovor na prvo pitanje nije moguće pronaći u okviru klasičnih finansijskih i bankarskih šema. Čak i kad postoje kreditne linije za mlade sa povoljnijim uslovima zaduživanja, one ostaju nedostupne za sve one koji nisu kreditno sposobni, odnosno čija zvanična primanja ne omogućuju servisiranje zajma. Visoke cijene stambenog prostora najvećem broju mladih ljudi, pa čak i onima sa redovnim primanjima, čine razmišljanje o kupovini stana nemogućom misijom, pa je rješenje ovog problema jedino moguće naći kroz jeftiniju gradnju.

U manjim mjestima nema velike potražnje za stanovima, a time ni profita, niti interesa investitora, pa stambene izgradnje uopšte nema. U nemogućnosti da riješe svoje stambene i druge egzistencijalne probleme, mladi ljudi najčešće odlaze iz ovakvih sredina, a vlasti se suočavaju sa problemom zadržavanja kadrova.

Rješenje problema se nazire negdje na presjeku interesa vlasti i mladih, jer mladi imaju potrebu da riješe svoj stambeni problem, a vlasti imaju interes da ih zadrže, pa čak i da privuku kadrove iz drugih sredina. Podrška može da uključuje podsticajnu stanogradnju od lokalnih zajednica uz pomoć viših nivoa vlasti, kako bi se zaduživanje i kupovina stana učinili dostupnim većem broju mladih ljudi s nižim primanjima, a prostor za smanjenje cijene itekako postoji.

Kao primjer namjenske i podsticajne stanogradnje može poslužiti Opština Foča, koja je uspješno izgradila stanove za univerzitetske kadrove značajno smanjivši njihovu cijenu za ovu ciljnu grupu. Mada postojeća zakonska regulativa direktno ne sprečava ovakve aranžmane, vrlo je teško naći put kroz „šumu“ ograničavajućih propisa (zabrana raspolaganja državnom imovinom, restriktivna ograničenja potrošnje budžeta, problem gradskog građevinskog zemljišta...), zbog čega se mali broj opština odlučuje za ovu vrstu stanogradnje.

Ako posmatramo posljednjih dvadeset godina, sa velikom sigurnošću možemo reći da je segment stambene politike bio relativno zapušten od donosilaca odluka, prepušten diskrecionoj arbitraži nesavršenog tržišta i usmjeren na rješavanje problema ratne zaostavštine. Ona ne predstavlja samo fragmentiranu politiku usmjerenu na stanogradnju već politiku koja uvodi određene temelje u društvene odnose. Tako bi barem trebalo da bude definisano u vladinim dokumentima i planovima, što se analizom raspoložive dokumentacije i ne može reći. I dok u posljednja dva vijeka, od kada se država počela aktivno uključivati u direktno ili indirektno regulisanje ovih pitanja, na Zapadu traje debata o načinima i mehanizmima regulisanja stambene politike, u Bosni i Hercegovini se trenutno ne naziru adekvatne sistemske politike u ovoj oblasti.